Svaki  je lički kamp pravi dragulj, s mnogo lica. Jedno od njih je prilika za produbljivanje odnosa s bhaktama na jedan sasvim prirodan način – kroz službu. Postoje neki bhakte koje s godinam izgubite iz vida, onda vas zapljusnu neke kapljice glasina o njima koje pomrače lijepu uspomenu ili usputni pogledi na njihovu vanjštinu naruše raniju sliku... A onda, kad se ukaže prilika da zajedno nešto napravite za Krišnu, za Njegove bhakte, svo trunje i smeće koje ste skupili samo nestane, a zabljesne vas i poveže taj zajednički trud za Krišnino zadovoljstvo. I sve je odmah savršeno! Odnos se neprimjetno prebacio u područje u kojem treba biti i više ništa ne žulja.

Sjenke se produžuju (jeste li primijetili?), bliži se jesen, vrijeme ubiranja plodova i uživanja ili pak doba introspekcije, ovisno o vrsti kojoj pripadate.
Kod nas ovdje na moru, turisti još ječe, ali neće dugo. Prva će ih kiša oprati od grozničave potrage za užicima i podsjetiti na obaveze koje ih čekaju doma. Usput budi rečeno, nekako su ove godine potmuli, ne doimlju se ni upola razigrano i vedro kao ranije. Mora da je to posljedica neprestanog spominjanja ekonomske krize i stalne prijetnje gubitka zaposlenja... S jedne strane more i kupanje, s druge egzistencijalne prijetnje – pomalo šizofrenična situacija, nije ni čudo da se doimlju čudno. Vrijednosti suvremenog društva očito se urušavaju.

Prvi susjedi su mi jučer, čini se, proslavili rođendan. Ili tako nešto. Svake se godine jedan dan tako okupe u velikom broju, žrtvuju neku životinju na ražnju, puno galame i glasno se smiju i onda se raziđu svaki na svoju stranu. Obično dolaze u prestižnim automobilima, terencima i sličnim trendovskim vozilima. No, ove su godine stigla samo dva auta, a proslava je bila iznimno tiha. Svejedno je cijeli dan smrdjelo po spaljenoj koži i dimu.

Gostoljubivost je oznaka civiliziranih ljudi. Kažu, valjalo bi i u jedan ujutro ugostiti nezvanog gosta tako da se osjeća kao kralj. Inače nam se crno piše na Yamarajevom računu. No, danas je gostoljubivost prava rijetkost. Čak i među bhaktama. (Ili naročito među bhaktama.) Nedavno je tako domaćin naše sange otputovao nekud na 15 dana pa smo otkazali okupljanja jer nitko od članova nije mogao ili htio ugostiti uobičajeni skup(!).

A s druge strane, na kojih stotinjak kilometara od nas žive bhakte koji godinama, uporno, primjerno pokazuju što je gostoljubivost i pravo žrtvovanje u kojem životinje ne stradavaju. Vjerojatno ste pomislili na Sundari i Murarija (guptu). Da, i ja sam se njih sjetila. Nedavni lički kamp bila je još jedna prilika za divljenje i oduševljenje takvim vaišnavama.

Što biste vi rekli da vam u vaši dragi, slatki dom -  u koji zapravo, po uobičajenim mjerilima stane tek vaša obitelj i eto, još jedna možda - nahrupi stotinjak ljudi, zauzme sve sobe, frižidere, kupaone, čak i zahod! A da ne govorimo o vašoj radnoj sobi, garaži i svim ostalim skrovištima koja vam pružaju utočište kad ništa drugo ne funkcionira. Na oltar vam se nasele deseci Gaura Nitaia, šila, Jagannatha pa čak i jedan Giriraj, dnevnu sobu vam zauzme duhovni učitelj, dvorište nepregledno more bhakta, od kojih neke možda vidite i po prvi put u životu. Bhakte se razmile po vrtu, čupkaju i trgaju ljetinu vašim znojem mukotrpno zalijevanu, nasele se i na vašem polju, zatrpaju vam parkiralište, švrljalju po podrumu i skladištima bhoge, zauzmu dvorište...  Kuhaju u vašim loncima (ponosu svake domaćice), rukuju vašim priborom (i pogube ponešto, pretpostavljam), gube vam dragocjene duge igle za nizanje garlanda (cvjetnih vijenaca) koje se mogu nabaviti samo u Indiji. I svako malo vas vuku za rukav, zapitkuju i povrh svega toga traže još nešto tako da više ni ne znate jesu li vaša djeca dobila nešto za jesti.

Što biste vi rekli, dragi naš čitatelju da se vama takvo što dogodi? Vjerojatno: „nikad više!“  ako ne i „gubite se!“

A Sundari se osmjehuju (Murari malo manje) i poziva vas da dođete opet. Murari kuje planove kako da sljedeći kamp bolje ugosti sve koji žele doći. A u međuvremenu služe bhakte na sve načine – donose ili organiziraju dovoz bhoge, pribora za čišćenje, toalet papira, svega i svačega, plaćaju sve iz svog džepa, kuhaju, nadgledaju i od vas ne traže ništa. OK, ne baš ništa, traže da se i vi uključite u služenje drugih, da prihvatite neku službu ili, još bolje, odgovornost. Da odjenete vaišnavsku odjeću, stavite tilak i slušate predavanja, pjevate na mangal arotiku i častite prasadam. Da budete veseli u društvu bhakta i izvučete što više spiritualnih poena iz tih par dana intenzivnog druženja.

U Bhagavad giti Krišna kaže da bez žrtvovanja nema sreće ni u ovom, ni u sljedećem životu, a acarye objašnjavaju da je svrha žrtvovanja naučiti nas davati. (Usput rečeno, odatle dolazi i nektar, sreća. Što se jasno može iščitati s lica Murarija i Sundari kad se kamp zahukta ili bliži kraju.) Istodobno nas na stranicama ove Kathe Bhakti caru svami podučava da je najbolji bhakta – ponizni bhakta te ćemo ponizni postati uviđajući tuđu veličinu, a ne psihoanalizirajući svoju uvjetovanu prirodu. Mi zahvaljujući ličkom kampu imamo idealnu priliku za uvježbavanje poniznosti čak i nakon što je on završio te odličan primjer na kojemu možemo učiti kako svoj život posvetiti (iliti žrtvovati) bhaktama na način koji nedvojbeno jako privlači pozornost čitavog parampara.

Hvala vam, Sundari i Murari!

(Članak preuzet iz magazina Krsna-katha)