Vrijeme priprema pred kamp je bilo prihvatljivo. Kiše nije bilo, a oblaci ne smetaju u postavljanju improviziranog krova. Ta znate već. Ovo je prikrivena reklama za Pevecovu ceradu.

I što treba očekivati nakon oblačnih par dana? No logika nije tako jasna kad je u pitanju Lika. Medicinska sestra Marinka mi po mom zaduženju šalje svako jutro SMS o vremenskoj prognozi (koji još šef maltretira radnike čak i kad je na godišnjem). SMS ne djeluje obećavajuće, izgleda da ide kišni tjedan. Ma svejedno mislim da neće, ta to bio bio treći kišni kamp. Ja vjerujem u treću sreću...sutra je prvi dan kampa.

I sutra stiže poruka na tragu jučerašnje. Divya me pokušava smiriti – pa i da bude kiša Murari, ljeto je, bit će to prolazna ljetna kiša od sat vremena narednih dan ili dva. Pravi je Indijac. Tako olako shvaća...on za me vjerojatno misli da sam nepopravljivi pesimist i paničar.

Prvi dan je nešto kišilo. Nije loše, ipak su se bhakte uspjeli smjestiti. Drugi dan je bila jesenja kiša, prava pravcata. Treći dan je bila replika prethodnog dana. Četvrti dan je konačno bilo drugačije, ne jesenja kiša već jesenja oluja. Monsunski oblaci nisu me podsjećali na Krišnu već sam s mentalitetom Kamse gledao na tu nadolazeću neman pripremajući se za borbu. Pljusak samo što nije počeo. Kraj mene su bili generali spremni za boj: Gokula, Divya, Dvija. Pljusak je bio tako silovit da smo morali brzo djelovati da se ne bi stvarali bubrezi u ceradi koji bi prijetili puknućem i sveopćim kaosom. Glavno oružje su nam bile grablje. Kako bi se tek Arjuna smijao da nas je vidio! Nasmijao sam se sam sebi i pomislio – kako je Krišna divan, ovo je reakcija. Sjetio sam se kako sam se na kampu Oštro nasmijao u sebi kad sam vidio jednog lidera poznatog po svojoj uglađenosti kako se bori s kišom s grabljama u rukama.

Prvu bitku smo dobili i pljusak je jenjavao. Netko je rekao da je i sutra najavljeno nevrijeme. Dečki su bili spremni za drugi nalet, drugu bitku. Ja sam u predahu između dvije bitke otišao u kuću da vidim kako se odvija lekcija. Purnacandra Maharaj je držao lekciju u kući a naš temple room prima 50-ak bhakta ili je možda primjerenije reći 50-ak sardina. U nedostatku Vyasasana sjeo je na stolicu za ljuljanje. Pričao je o svojim prvim danima u svjesnosti Krishne i svi su se smijali. Vidjevši ga kako ufiksirano mantra u automobilu jedna bakica je pozvala hitnu pomoć jer je mislila da nesretnik ima epileptični napad. Meni nije bilo do smjeha.

Ne mogu vjerovati, niti jedan dan nije bilo lijepo vrijeme. Nije bila prolazna dvosatna kiša, bila je to višednevna obilata ljetna kiša praćena povremeno pljuskovima. Bio sam psihički slomljen. Otišao sam na kat i vidio da nikog nema u Sundarinoj sobi. Umoran od sinoćne i današnje borbe, legao sam spavati iako sam čuo da opet počinje pljusak. Svjesno sam dezertirao i zaspao.  Probudio sam se i topot kiše po limenom krovu se više nije čuo. Razmišljao sam, bijeg s bojnog polja glavnog generala, kako sramotno. Ranchor kad pobjegne svi ga slave jer ne bježi radi toga što je pokleknuo već radi izbjegavanja i ignoriranja nedostojnih protivnika. No ja sam pobjegao jer više nije bilo borbenog duha u meni. I kako se sad vratit među ratnike koji su se borili? Sigurno su se pitali gdje sam! I što da im kažem?
Spustio sam se dolje i ispitivački pogledao bhakte i vrtio u glavi, a sad će me pitati... No oni, Gokula, Divya, Dvija, Siddhi, čim su me ugledali nisu pitali već su s osmjehom prišli i rekli – Murari, kamp je super i bhakte su sretni; nema potrebe da si u bedu, kamp je prva liga.

Odmah sam shvatio da su znali gdje sam bio (vjerojatno im je Sundari rekla) i da su znali stanje mog uma. No ono što su rekli bila je istina koja se ocrtavala na licima bhakta, oni su stvarno bili sretni.  Bhakte su me digli. I ja sam bio sretan!

A ostalo je povijest. Saša Buklijaš je napravio majicu na kojoj su dvije siluete s grabljama u rukama uz upečatljivi naslov «Rain of Mercy».

U anketama a i osobnim kontaktima većina ljudi je dala prijedlog – „Hajdemo svi zajedno nagodinu napraviti fiksni krov“. Tako je i bilo. Tri godine ljetne kiše u svima je pobudilo želju da imamo krov. Ideja je u potpunosti sazrijela , kultivirana trogodišnjom kišom.
Krov je nagodinu osvanuo i kiše nije bilo više. Bhakte su dali obilate donacije i čitavu su kapitalnu investiciju pokrili kao i troškove kampa. Nakon tolikih bitaka više nemam straha od nepoznatog. Protivnika znam ali ga se više ne bojim (bilo mi je tako inspirativno čitati kako se sve ove godine Indradyumna Swami borio s znanim protivnikom).

Ove godine kiše gotovo da i nije bilo. Neki bhakte su bili na brojnim sadržajima za vrijeme predavanja, od igre sa djecom, šetnji, štandova ili usavršavajući vještinu komuniciranja. Nisam bio sretan radi toga. Sjećajući se riječi svog duhovnog učitelja koji je hvalio kišovito vrijeme smatrajući ga povoljnim iz razloga što svi bhakte slušaju Bhagavatam primorani naći utočište na jedinom suhom mjestu, temple roomu, parafraziram Bhagavad Gitu 6.5. – „Kiša je naš neprijatelj, ali i prijatelj ovisno o stanju našeg uma“.

Vaš sluga Murari Gupta das