Danas je znači... danas je...Koji dan je danas? Danas je ludi dan! Da, danas je ponedjeljak, sutra počinje kamp.

Manidhara prabhu mi je u zadnji čas javio da dolazi bez kamp kućice tako da se javio problem njegova smještaja. Dolazi sa kćerkom. Rekao je da se ne zabrinjavam, da će bilo kakav smještaj biti okay. To je vaišnava! Vaišnava u poziciji gosta ne nastoji biti prevelik teret svom domaćinu, ne želi biti hirovit i zahtjevan gost. To je ispravna perspektiva gosta. S druge strane perspektiva vaišnave domaćina je da gosta treba ugostiti kao samog Višnua. Vinata i Sudama se nisu javili, a rezervirao sam im smještaj. Mora da im je nešto nenadano iskrslo; ipak, mogli su se javiti. Bilo kako bilo, stavljam Manidhara prabhua na mjesto Vinate i Sudame. (Ipak – bit će mi neugodno ako dođu jer gdje da njih stavim - stariji su a i zadužili su me puno u ranim danima ovog pionirskog projekta). No nije to jedina rošada koja me očekuje ovih dana...Mataji Aradhana treba biti praktično smještena blizu Malini, Manidharove kćerke jer je čuva. Ona bi čuvala Malini koja se voli igrati s Aradhaninom djecom, a on bi bio slobodniji za lekcije i savjetovanje bhakta. To je prirodno, zar ne? Ipak, to povlači za sobom drugu rošadu. Treba mi još jedna soba kraj Manidharove sobe za mataji Aradhanu, no i ta soba je zauzeta - u njoj trebaju biti dvojca starijih bhakta, Pušpa Gopal i Bhavananda. Doduše, Pušpa Gopal Prabhu je danas javio da neće moći doći na kamp ove godine radi rodbinskih obaveza. Bhavananda ima preko 70 godina, on mora ići u kuću pa kako god bilo. No lane kad sam Bhavanandi prabhuu kazao svoj naum,  on je pomalo uvrijeđeno uzvratio: "Ja sam tapasvi,  spavat ću i ja u drvnari", (vanjski tuš, vanjski WC-i...). Dakle i ta soba je prazna, stavljam Aradhanu kraj Manidhara prabhua...

Zove me majka Revati i kaže da se snašla za smještaj kod Draupadi. Zvala me prije par dana i zamolila da pomognem u vezi smještaja - trudna je, a i s čitavom obitelji je. Rekao sam da ću dati sve od sebe ali da instant rješenje trenutno nemam i nek me zove ponovno u ponedjeljak. Svake godine su nova iznenađenja, svake godine treba mi nova predaja, svake godine mi je kao prvi put - trebam se predati Krishni i molit Ga da mi pomogne u menagiranju. Čujem da u duhovnom svijetu nema teškog menagementa i da Tulasi Devi aranžira s lakoćom sve zabave Gospodina. Ponekad pomislim da je to stvarno dobar razlog za otići u duhovni svijet. No koliko god da je teško, ja volim na taj način služiti bhakte. Ipak, ponekad uživam biti gost na festivalima koje menagira netko drugi. Ukoliko netko želi glavnu menagersku palicu Lika kampa skoncentrirajući se na slavnu stranu menagementa ("svi te znaju i glavna si faca") brzo će odustati nakon ovakvih članaka. Možda bi tako grihaste trebali propovijedati brahmacarijima - člankom "Radni dan grihaste".

Kuća za Purnacandru Maharaja je rezervirana prije mjesec dana. U tu kuću došli su turisti koji su usput i daljnji rođaci vlasnice Zore i tamo su već 7 dana. Sundari ponovno zove Zoru koja nam obećava da će sve biti okay i da turisti odlaze danas u ponedjeljak, (prekjučer je rekla- valjda će otići u nedjelju?!). A sutra u 14 sati stiže Purnacandra Maharaj. Trebam li objašnjavati što znači riječ "zeitnot"? U ovakvim manifestacijama uvijek treba imati adut u rukavu. Moj adut u rukavu je bila druga susjedna kuća u koju bih alternativno smjestio Purnacandru Maharaja. No upravo sad saznajem da mi je i taj adut izbijen iz rukava - došla je rođakinja iz inozemstva. Mayadevi u suknjici. Ne mogu vjerovati. Ne mogu tu staviti Purnacandru Maharaja, zar ne? S Mayadevi ću smjestiti majku Ljubicu iz Osjeka koja je već stigla. Ona se kreće pomoću kolica i trebao joj je smještaj blizu kampa, a opet bez puno stepenica... Čekala nas je gotovo sat vremena samo da joj pokažemo u koju kuću će biti smještena. Što da kažem, rastrgani službama pogotovo danas, bilo je teško ponekad naći čak i pet minuta odmah. Moja supruga joj je pokazala smještaj, a Ljubica je upitala može li joj pomoći oprati kosu. Moja supruga se izgovorila, a onda je došla do mene sa suzama u očima - pukla je. Zar ljudi ne mogu shvatiti da smo rastrgani službama, zar se kosa nije mogla doma oprati... Srećom mataji Sukanthi je shvatila senzitivnost situacije i rado se ponudila da pomogne majci Ljubici. Prag tolerancije se smanjuje kad je čovjek umoran... srećom, Sundari je svjesna toga. Ipak ponekad zaiskri prema meni, a i ja bogme vratim njoj...
Pokraj majke Ljubice smjestili smo par grihasta, moje drage prijatelje - Radha Madavu i Ranga-nayaki iz Rijeke. Oni srećom odlaze pred vikend tako da smještam na njihovo mjesto obitelj Das iz Koprivnice - majku s malim djetetom koja također ima nekih zdravstvenih problema. Nije ispravno reći - srećom Pušpa ne dolazi, srećom Radha Madava odlazi pred vikened - to nije sreća, ja bih želio da svi ostanu vječno, no kad kažem srećom to kažem iz menagerskog kuta. Bhaktisiddhanta Saraswati Thakura bi rekao učenicima grihastama koji bi se nakon hodočašća došli oprostiti sa svojim guruom: "Prevarili ste me! Ja sam mislio da ćete ostati zauvijek ovdje!" No eto ja  često moram gledati iz menagerske pozicije koja i nije bajna. Objavili smo naširoko oglas u selu da unajmljujemo sobe za kamp - no nema puno adekvatnih soba s urednim sanitarnim čvorom. Srećom ove godine je Lokeš pomogao i ugošćava 30-tak bhakta u prvoklasnom smještaju. Najavilo se oko 130 bhakta - 20% više nego prošle godine... Volim da se bhakte najave - to olakšava menagement. Velika većina to shvaća. Rohini Dulal prabhu danas se javio prvi put - SMS - porukom- Ja dolazim! Odgovaram po onoj Krishninoj ye yatha mam praphadyante "Ponesi šator!" Tješim se da je to još uvijek bolje nego "Ja došao".

Danas se pokvarila slavina. Zovem Josu i on dolazi da je popravi. Kaže da je miješalica dotrajala i da treba kupiti novu. Kupiti ću je danas kad budem išao u Ogulin.

Nazvala me sestra - vraća se sa mora i željela bi svratiti, vidjeti djecu i nas. Kažem da imam puno obaveza radi kampa, ali ako želi da može pola sata svratiti.

U svoj toj zbrci Dvija nayaka prabhu mi milostivo prilazi i obaviještava da sam zapostavio dvoipol godišnjeg sina. Narotam "visi" svako malo kod susjeda (jer tamo dobiva više pažnje) a sad se od tamo sve dimi jer roštiljaju. Odlazim po Narotama i zacrtavam si u glavi - od sutra nešto mijenjam, danas je ludnica, ali od sutra se "ne razdvajam" od Narotama (O Krišna da li će to biti moguće, obično je prvi dan kampa ludnica, no ove godine ludnica je malo uranila).

Što se danas još dešavalo? Zaplovimo na valovima uma jednog menagera.

Siddhi i Dvija su linoleum morali prekrajati jer s novom konstrukcijom krova imamo i nove potpornje u sredini temple rooma koji smetaju jednokomadnom linoleumu. Malo su ga krivo zarezali; srećom ispravii su grešku.

Sundari sam upozorio da treba postaviti naš štand s domaćim proizvodima jer sutra neće biti vremena poučeni iskustvom od lane kad smo ga postavili tek u polovici kampa...

Divya Prabandha prabhu je otišao jučer za Rijeku da dočeka Guru Maharaja i održe javni program u Rijeci. Kad je Divya otišao, entuzijazam kod ostalih pomagača je nešto opao, a kuhanje za cijelu ekipu je palo na Sundari jer je Šridhar još danas u nabavci bhoge i potrepština u Zagrebu. Nisam imao srca da ljude puširam na brži tempo jer su se već iscrpili jučer i prekjučer. A i kako da ih puširam s Narotamom na rukama? Ne znam kako oni mene doživljavaju jer ja samo zapovijedam njima.  Ništa ne radim, da, al nosim Narotama i mene ruke danas bole... Možda misle da ću ga razmazit, al ovo je za njega stresna situacija - toliko ljudi u kući i jedino što mogu je smanjiti mu stres neprestano ga držeći uz sebe. Bolje i to nego da ga opet pustim na roštilj. Zar nije vjerojatno da bi ga netko od vesele ekipe na roštilju mogao krišom spasiti očevog nametnutog travojedstva?

Mihu je ubola pčela neki dan dok je radio i ne može stati na stopalo radi bola i otekline te je i on otišao u Rijeku. Srećom čujem da ide nabolje.

Dolazi mi sestra sa dečkom na povratku s mora. Nalazim po ure za nju, ali ne i Sundari - kuha za sve bhakte. Narotam je gladan, odlazim do Sundari i kažem joj ekspresijom kolerika da nema smisla da ne nađe 15 minuta za moju sestru. Pitam se kako nalazi vremena za četveromjesečnog Nitaya. Ona baš završava ručak. Pričamo s njima, u međuvremenu hranim Narotama.

Nakon sve ove ludnice u pol dana vozim Sundari u ogulinski supermarket u završnu nabavu. Dobro mi dođe taj predah. Prije toga zaletimo se autom ko fol usput pokraj "Purnacandrine" kuće. Karmiji su izgleda otišli, vrata su zatvorena. Doduše na dvorištvu je nekakav dječji plastični bazen, al to su englezi, sigurno im to više ne treba pa ostavili. Imaju oni love...

U Ogulinu mi bilo žao potrošit Krishnin novac za špinu - pa popravio ju je, izdržat će ona 5 dana, nagodinu ću kupit novu.

Na povratku iz Ogulina produžujemo za Saborsko u završnu izvidnicu i dogovor oko smještaja bhakta kod Lokeša. U autu Sundari povjeravam svoju bojazan da će Lokeš inzistirat na neoblačenju dhotija. Bit će ga teško odbiti jer nam toliko izlazi u susret. Ipak bez dhotija je nezamislivo, Guru Maharaj toliko inzistira na tome. Krišna molim te pomozi mi da budem mudar u ovoj poziciji. Lokeš je u poziciji načelnika te je nas znao ( doduše neuspješno ? )sputavati da se ne ponašamo preslobodno tj. da ne nosimo dhotije, da pazimo da zaobiđemo lokalni vjerski praznik Ilindan i slično. Lokeš ima stav da karmijima smetaju dhotiji ali ne i sariji - ja mislim da on malo projicira... Srećom i Marija je tamo pa smo personalno sve dogovorili oko smještaja. Da, spomenuo je to s dhotijima, znao sam. No traži da muškarci ne izlaze van na ulicu u "narodnoj nošnji". Bolje od onog što sam očekivao, valjda je i on svjestan od lane kakva je to velika manifestacija te da je nezamisliva bez dhotija. Ipak pitam se kako postići čak i takvu kontrolu nad ljudima u tako velikoj manifestaciji. Odlučujem - reći ću prvi dan da molim bhakte da budu što više u krugu kuće, a programi su uostalom i onako toliko zgusnuti da vremena za švrljanje nema.

Lokeš nas je ove godine izvukao sa smještajem. Računali smo na Jagannathovu kuću, ali on je krenuo u rano proljeće s nadogradnjom. Nakon što su radnici skinuli krov krenula je 7 dana neprestana kiša. Kao rezultat dolje je vlaga, plijesan i osobno mislim da je kuća ove godine potpuno neupotrebljiva. Srećom Daruka u Plaškom nam je ustupio kuću i tamo će biti posada iz kuhinje. Dharma Setu je isto super - cijela kuća je naša a on je rekao da će spavati u priručnom smještaju. To je vaišnava, to je kultura. Ja iz praktičnih razloga spavam s Narotamom u karavan Peugeotu - imat će mirnije noći nego da spava s ostalom djecom jer ima lagan san. No ipak, ovakav aranžman za mene znači da neću moći obići "bojno polje" svake noći i skontrolirati jel ima plina, jel su sva vrata zatvorena , bojleri upaljeni i slično kako sam to lane radio. To će ove godine raditi Dvija nayaka prabhu i Divya prabandha prabhu. Sreća je da postoje tako poletni bhakte. Dvija nayaka lane cijelu jednu noć nije spavao jer je dežurao u kišnoj noći u "našem hramu". Srećom tih problema više nema jer sad imamo krov, a ako Krishna da ove godine, i vrijeme nas može poslužiti (lane je bila treća sreća, treći kamp, treći put kišno ličko ljeto...). Moja medicinska sestra, Marinka mi šalje redovito svako jutro preko SMS-a prognozu vremena. Izgleda da bi ovaj put moglo i vrijeme biti lijepo. Kad sam se vratio jedan bhakta me pita za repelent te moli za smještaj pod krovom prvu noć pred kamp. Nije problem, no sutra će morati u šator jer se nije najavio a sva mjesta pod krovom su rezervirana i prebukirani smo.

Uto dolazi Siddhi i kaže da je mataji Viktorija stigla u Plaški i da treba otići po nju. Koristim priliku i povedem sa sobom Matjaža da mu pokažem Darukinu kuću u koju će on kasnije odvesti cijelu kuhinjsku ekipu. Sanja je stvarno sredila kuću za nas, stavila novu posteljinu - zovem je da joj se zahvalim. Vraćamo se u selo i mataji Viktoriji pokazujem smještaj - spavat će preko puta kod Dharma Setua. Setu će spavat kod nas u templ roomu u kući.

Dvija nayaka prabhu mi dolazi saopćiti da slavina opet pušta vodu unatoč "popravku" Jose vodoinstalatera i bio je to hladan tuš za mene. Kako se baš sve mora pokvarit pred kamp. Imam osjećaj da sijalice pregaraju baš pred kamp kad imam najviše obaveza i nemam čak niti toliko vremena da ih zamjenim. Neugodno mi da  Josu zovem ponovno tim više što sam "odspejsirao" kupit novu špinu pa to prepuštam njegovoj doktorici - Sundari. On obećaje da će doći do navečer, no znam da će ga možda na to njegovo obećanje trebat do večeri još jednom podsjetiti.

Sundari mi kaže da smo se prevarili - englezi još nisu otišli, a već je sumrak. Slave u "Purnacandrinoj" kući pjevajući na lošem hrvatskom loše narodnjake. Najradije bi im otišao tamo i kazao - kad Vi mislite otići? O Krishna što će biti sutra ujutro, nama trebaju ključevi.  Maharaj dolazi možda i kasno prijepodne? Ja alternative nemam! Krishna pomagaj!!!

Zaletio sam se sa Sidhijem pogledat Jagannathovu kuću još jednom - falit će nam smještaja. Da, Siddhi se isto slaže, neupotrebljiva je. Ipak kupaonica je sređena. Bit će to moja mala (i jedina? ) privilegija na kampu - bar ću se koji put popodne se zaletiti ovdje da se na miru istuširam...

Bhakta Saša mi daje veću donaciju već treću godinu zaredom. Svi zajedno dolaze pomoći u postavljeanju scene. Ove godine su trebali doći u petak, no stigli su jučer radi bolesti. Čujem da je i suza bilo, a Saša je rekao - imali sutra temperaturu ili ne, idemo za Liku! Takvi bhakte me nadahnjuju. Naoko mali i neprimjetni bhakte, ali onaj tko nauči vidjeti može toliko naučiti od njih. Slično je bilo i lane - dan prije kampa nazvao me Acyutananda i Radha Madava- obojica bolesni s visokom temperaturm i dolazak im je bio neizvjestan. Radha Madava je puko i u pola kampa došao iako se ne može reći da je bio potpuno zdrav.

Dolaze još neki bhakte nenajvaljeno. Pokušavam biti ljubazan koliko mogu u toj situaciji ali i čvrst u odluci da mjesta pod krovom više nema i da će morati u šator. Ne želim biti sentimentalan i smještati ih pod krov spontano jer će neki od onih koji su se uredno i na početku prijavili onda izvisiti, a to ne bi bilo u redu prema njima. Ustvari ja nemam srca da odbijem čak i kad znam da smo prepuni, ja kažem - dođi, ali ajde ponesi šator, mjesta za spavanje više nema... Možda  će se netko sjetiti festivala u trenutku smrti pa i ja se nekako pošlepam u duhovni svijet jer svojim naporima to nikad neću moći... Iako vidim da su neki bhakte prekomotni ili nekorektni prema nama kao organizatorima, ipak svima otvaram vrata - ovo je otvoreni festival, za razliku od nekih drugih kad smo ipak nešto restriktivniji. U duhovnom životu potrebni su i veliki i mali festivali... Bhakta Jerko me jučer pitao može li pogledati hram. Naravno, rekao sam, a onda se iznenadio kad je vidio Narotamove igračke, tobogan i slično - pa to je (obiteljska) kuća!- rekao je. Da!- nasmijao sam se.
Dolazi iz Splita Govardhan s obitelji. Ne sjećam se da se najavio. Oprezno ispipavam situaciju-  srećom u prolazu su i treba im smještaj samo jednu noć. O Krišna, ja se u sebi tiho veselim što neće ostati na kampu - koji sam demon. No prebukirani smo! Pa Prabhupad je sagradio kuću za cijeli svijet i govorio je - neka svi dođu, sve ćemo ih nahranit. Krishna nije siromah! Trebamo imati vjeru! Ta vjera je tako potrebna kad organiziraš nešto što je iznad tvojih mogućnosti s toliko mogućih nepredvidljivih događaja...

Ali tu žabu sam mogao predvidjeti! Čujem graju okupljenih bhakta - u templ roomu je velika žaba i žele je odnesti iza parkinga na travu. «Neće pomoći!»- vičem im. Znao sam za nju, već danima je povremeno nalazim u templ roomu. Znao sam da će smetati, odnio sam je samo 50 metara od kuće. Moja lijenost. I sad imam dodatni posao - a tko zna možda je to Krišnin aranžman da žaba dobije lava matru Dvije nayake prabhua.  Pokupim žabu i palim auto - vozim je daleko od kuće. To vam je posao menagera - voziti žabe po Ličkoj Jesenici. Želi netko bit menager? Ako želi nema problema. Nedavno sam bio na festivalu na kojem sam bio gost. Bilo je tako lijepo. Možemo se zamjeniti.

Dolazi mataji Viktorija, ne može zaspati, boli je glava i traži analgetik. Odlazim u kuću, Sundari me traži na kratki brifing... Izlazim van, Viktorije nigdje. Viktorija, Viktorija! Dajem tabletu mataji Ljubici da joj ona da...

Stiže Šridhar, molim ga već sutra rano ujutro da krene s kuhanjem. On se složio i kani odmah na odmor. Premoren je i on od današnjeg jurcanja po zelenoj tržnici i trgovinama. Sutra ujutro kuha za 50 ljudi, a ručak za 150. Ne želim da itko ostane gladan. Bolje da je više mada me strah i bacanja hrane. Prošlih godina hrana se minimalno bacala. Bolje da malo i bacimo nego da netko ostane gladan.  Šridhar prabhu pita jel postoji kopija ključa od kuće u Plaškom. Lažem da ne postoji poučen prošlogodišnjim iskustvom kad su ključevi umalo izgubljeni. No i meni se zna desiti da u toj ludnici tražim gdje sam zaturio ključeve po po ure...

Unmadija trebam i zovem ga da dođe pomoći. Opet kasni; valjda jer ima posla s kravom.. A i Josa kasni, ide noć... Josa konačno stiže i popravlja špinu koja nam treba sutra «pod must». Josa oprosti što smo te ovako zvali, ali stvarno nam je hitno. Nema problema doktore, samo zovi kad god šta trebaš. Ugodno mi je to bilo za čuti i zahvaljujem mu se na tome. Kad već nije neki vodoinstalater, bar je čovjek. A i on kod nas ima kredit - kad god mu se neko od četvoro djece razboli, zove i izvan radnog vremena i Sundari pregleda djecu. Tu privilegiju nema puno pacijenata. Kako nisam kupio rezervnu slavinu stavio je svoju špinu, jednostavnu kakvu je imao, i sad nemamo miješalicu, već su topla i hladna voda odvojene. Bit će i to zadovoljavajuće.

Odem još skontrolirat poljske WC-e. O Krišna nema kreča, zaboravio sam to kupiti. Odlazim do sveučilišnog profesora, blagonaklonog susjeda Kneževića - već je kasno navečer i posudim kreč. Skontroliram jel su bhakte obavili službe koje sam im dao. Vedasar nije ogradio kompostište kako sam mu rekao. Ispričava se da me nije dobro shvatio... Bhakte su svi napravili što su trebali. Ili većinu. I parking je spreman - bio je zarastao u travu i bhakte su ga sredili. Jeste li ikada kosili parking? Zanimljiva je ta svjesnost Krishne, zar ne?

Naziva me majka s djetetom (Tadijina mama, pamtim samo muška imena? ) dolaze iz Splita vlakom u 4 ujutro sutra u Plaški. Ponudio sam se da ih dočekam jer vlak ne staje u Ličkoj Jesenici već Plaškom. Ustvari volim puno raditi za bhakte i tako ih služiti. Ipak kad sam danas otišao u krevet u jedanaest navečer prođe mi misao - pa Murari zar si se baš ti morao ponuditi osobno kad znaš kakav ti je tempo i hoćeš li se moći probuditi ujutro?

Složio sam se s Narotamom u krevet. Danas još spavamo u sobi, sutra u Peugeotu. Neću vam reći da sam zaspao snom pravednika. Prije zaspivanja diktiram u diktafon što sam sve radio - možda napravim od toga jednom članak, tko zna... Kad prođe ova ludnica... Ma to bi bio dosadni menagerski članak- tko će to čitati? I koja bi bila poanta tog članka? No možda bi bhakte ipak imali razumjevanja da nije lako menagirat i ukoliko ih povrijedim tako opterećen lakše bi mi oprostili. Ponekad menagment zahtjeva čvrst stav, a pod pritiskom obaveza ponekad i pretjeram u toj tvrdoći. A nekad i neki bhakte pretjeraju u komociji- netko je lane pitao Sundari da joj posudi svoj službeni auto... Ma možda sam ipak trebao reći Emiru da može spavat u drvarni cijeli festival. A što ako onda netko drugi izvisi? Ne znam.

Utorak - prvi dan festivala

Jučer sam posudio neki prastari mobitel od mataji Sušroni jer moj nema opciju ponovljene zvonjave, buđenja. Noću sam se budio dva-tri puta i sanjao sam da sam zaboravio otići po bhakte na vlak. Narotam je osjetio moju uznemirenost i isto se budio. Ujutro mobitel ne prestaje zvoniti, a ja ga ne znam izgasiti. O Bože probudit ću cijeli kat. Pokupim mobitel u auto, on još uvijek periodično ponavljano zvoni. Sad je 4 i 20, idem u Plaški na vlak, kasnim deset minuta, prihvatljivo. Temperatura je 15 stupnjeva sad ujutro. Nije loše. Prođe mi kroz glavu da mantram dok vozim, danas ću sigurno imati poteškoća s obećanim brojem krugova. Ne! Pa dao sam zavjet da neću mantrati dok vozim. Dolazim na stanicu, nikog nema. Jel sam zabrljao što sam zakasnio deset minuta? Gdje je mataji, gdje je vlak? Nikog nema da pitam. Mantrat ću i pričekati. Ma kakvo je to mantranje, japu sam doma zaboravio, a i uznemiren sam. Sjetim se da me majka Viktorija pitala da joj ispitam kad idu vlakovi za nazad te to odlazim vidjeti na oglasnu ploču. Ugledam prometnika i saznam - vlak srećom kasni. Sad mogu mirno mantrati. Majka i Tadija dolaze, dovozim ih na mangal arotik. Zatim mantram do jutarnjeg programa.. Ove godine imat ćemo i danas jutarnji program, bar kratki. Lane je bila panika da nećemo stići pa je čak i Dvija popustio i rekao, danas bez jutarnjeg programa.

Ujutro Sundari i ja  imamo zadatak postaviti štand - jučer ipak nismo stigli. Treba namjestit i de lux kupe u Peugeotu :-).

Srećom danas ujutro turisti su otišli, kuća za Purnacandru Maharaja je cijela na raspolaganju - majke su se razletile - imale su svega par sati na raspolaganju da pretvore pakao u raj. Došle su me pitati što da rade sa zaostalim mesom u frižideru... Neka posluži prirodnom prehrambenom lancu - daleko od kuće...

Stiže Marinkin SMS, prognoza - sunčano. Hvala ti Krišna! Spremni smo za invaziju!